"Na milosti Velikog Turcina"
"...Un autre monde! En tout cas, une autre Europe directement soumise au pouvoir du G r a n d S e i g n e u r ou à portée immédiate de ses armées et de ses flottes, littéralement satellisée par la puissance ottomane: la plupart des Slaves: Serbes, Bosniaques,Croates, Bulgares, Russes et même les Polonais; les Hongrois; les Moldo - Valaques; les Grecs, évidement; mais encore les Maltais, les Albanais, les Armeniens qui vivaient tous à la merci du Grand Turc et de ses entreprises."
"...Jedan drugi svijet! U svakom slučaju, jedna druga Evropa, izravno potčinjena moći V e l i k o g G o s p o d a r a ili u neposrednom dosegu njegovih armija i njegovih flota, doslovice pretvorena u satelita otomanske moći: većinom Slaveni: Srbi, Bosanci, Hrvati, Bugari, Rusi i čak Poljaci; Madjari; Moldavo - Vlasi, Grci, svakako, ali i Maltežani, Albanci, Armenci, koji su svi živjeli na milosti Velikog Turčina i njegovih poduhvata."
Str. 222.
U "uzorku" od 297 "renegata" Grci su najbrojniji (144), što je i logično. Izravno potčinjena Porti, Grčka je obilato davala prinovu janjičarskim redovima.
Neka mi ovdje bude dozvoljena mala digresija.
Ko se još ne sjeća (barem iz moje generacije, rodjenih 50 - ih godina) udžbenika "Poznavanje društva" za IV razred osnovne škole? U njemu - priča o "danku u krvi" , praćena grafičkom ilustracijom: konj sa sepetom na ledjima, iz koga viri prestravljena dječija glavica a u pozadini, okupljeni roditelji, rodbina i seljani koji, u panici i užasnuti, slijede bespomoćnog dječaka, dok ih neki ružni, mračni, monstruozni Turčin na konju, sa ogromnim turbanom na glavi, nemilosrdno razgoni sa isukanom sabljom. U tim trenucima, moja dječačka duša je iskreno i duboko mrzila toga Turčina i sve Turke. Tu sam sliku povezivao, nekako podsvjesno, sa slikom moje rahmetli majke, dok se skrušeno, predano i čisto moli Allahu dž.š. i puno pitanja je tražilo odgovore, ali ih nije bilo preporučljivo postavljati. Te su se dvije slike dugo godina sučeljavale, medjusobno borile - nepomirljive. One su, uz ostalo, činile zrnce u mentalnom mozaiku na kome se formirao moj osobni identitet, sa svim elementima koje on podrazumijeva. Roditelji mi nisu mogli objasniti kako su Turci, koji su mojim precima donijeli islam, tako smjeran, častan i dostojanstven dok ga gledam kroz lik moje rahmetli majke, mogli činiti takva zlodjela a učiteljici ili bilo kome izvan obitelji, nisam se usudjivao ni pomisliti da postavim pitanje jesu li samo oni bili zločinci; jesu li ih i drugi činili, vodjeni drugim razlozima, ma kakvi oni bili.
Tek mnogo kasnije, saznat ću da je, od kako je svijeta i vijeka, bilo prelaženja iz jedne vjere u drugu i da prisila nije u svim slučajevima igrala glavnu ulogu. Sve dotle, u mojoj percepciji svijeta, obitavao je nekakav osjećaj maglovite, vlastite krivice za ono što su činili neki strani ljudi, sa kojima me spaja religija mojih predaka, svidjalo se to meni ili ne. Stoga me danas veseli da i strani autori pišu o tome - otvorenije i nepristrasnije u odnosu na način na koji su mene (i nas) "odgajali" naši učitelji.
Evo jednoga navoda o tome, iz knjige koju vam prezentiram.
"...Mais, precisons: le "passage" à l'islam ne se fait pas toujours dans le drame. Des orphelins grecs, ou des orphelines, sont recueillis par leurs voisins turcs dont ils adoptent naturellement la religion jusqu' au jour où les hasards de la vie les ramèneront du côte des chrétiens; un Turc s' amourache de sa jolie voisine grecque, l' enlève pour l' épouser sans que la fille en éprouve le moindre chagrin, ait conscience d' une violence; des Grecs "renégats" poussent un peu vivement frères, neveux ou cousins au reniement, afin de favoriser leur carriere dans le monde."
"...Ali, precizirajmo: "prelazak" na islam ne dešava se uvijek dramatično. Grčke sirotane ili sirotice prihvaćali bi i podizali njihovi turski susjedi, čiju bi religiju oni, naravno, usvajali, sve do dana kada bi ih životne sudbine odvele na kršćansku stranu; jedan Turčin se zaljubi u svoju lijepu susjedu Grkinju, otme je da bi je oženio a da djevojka time ne osjeti ni najmanju tugu ili da je to, u njezinoj svijesti, nasilje; Grci "renegati", poticali su, donekle živo, braću, nećake ili rodjake na odricanje od vjere, kako bi favorizirali njihovu karijeru u svijetu."
Str. 224.
Autori navode primjere.
Katarina iz Patrasa ostala je sirotica kada je imala 7 godina. Odgojila ju je, u svojoj obitelji, njezina susjeda, Turkinja, po imenu Zalga. Kada je napunila 17 godina, Katarina se udala za Turčina, rodjaka svoje posvojiteljice. "Ni drame ni violence" ("Ni drame, ni nasilja"), zaključuju autori.
Anastasija, sirotica iz Briasa, udala se za sina svoje susjede Turkinje, koja ju je odgojila, iako su je dvojica njezinih stričeva molećivo upozoravali da će svi Turci otići u pakao.
Marija iz Tinosa udala se za Turčina koji ju je odgojio i sa njim provela 19 godina bračnog života. Pobjegla je sa jednim Grkom - hrišćaninom, ali autori kažu da se ne bi usudili tvrditi kako je taj bjeg bio motiviran željom za povratkom na staru vjeru.
Konstantin, iz mjesta Isosa, proveo je 23 godine, na položaju, u službi paše, a da nikada nije promijenio vjeru, sve dok se paša, u ljutnji, nakon nesporazuma, nije odlučio da ga na to upozori.
Naravno da je bilo "poturčavanja" pod prisilom i to mnogo - to niko ne može nijekati.
Luka iz Zaute ili Georges Kučiunazis samo su tome primjeri. Nakon tuče sa janjičarima, iz straha za živote, promijenili su vjeru.
Jovan i Georges Bienikos su "strpani" u zatvor, kada je gradonačelnik Moreje, Turčin, htio oženiti njihovu majku, udovicu. Da bi bili oslobodjeni, odbacili su svoju vjeru i prihvatili islam.
Jedan oficir turske galije, nagoni svoga nećaka, mladog Anastasa, da odbaci staru vjeru i predje na islam.
Južni Slaveni
"...Les scribes inqisitoriaux ont torturé les toponymes russes, polonais, bosniaques, serbo - croates et l'identification devient une gageure."
"...Inkvizitorski pisari su izvrtali ruske, poljske, bosanske, srpsko - hrvatske toponime i identifikacija postaje opklada" (str.226.)
Iznimka su 6 Dubrovčana; 5 muškaraca i 1 žena, svi prešli na islam izmedju 1570. i 1583. godine i 4 osobe porijeklom iz Beograda, jer je Dubrovnik i Beograd bilo lakše identificirati.
" On identifie quelques Dalmates, nés à Cattaro, Korcula, Sibenik, Makurska, La Valona; 5 ou 6 Croates, tels Martius Velincovic et Thomas, tous deux de Comprimizza, Jodar qui vient de Krievenicka, Marin Zed de Bagnaluca. D'autres sont Bosniaques comme Marian de Paul (?), de Jablanica, Marguerite Iban, ou Elena Carandi de Sarajevo. Mais beaucoup d'incertitudes demeurent."
"Identificirano je nekoliko Dalmatinaca, rodjenih u Kotoru, Korčuli, Šibeniku, Makarskoj, Valoni; 5 ili 6 Hrvata, poput Martina Velinkovića i Tome, obojica iz Koprivnice (?), Jodar koji je iz (vjerovatno Crikvenica - op. prev.), Marin Zed iz Banjaluke. Ostali su Bosanci, kao Marijan Pavlov (?) iz Jablanice ili Elena Karandi iz Sarajeva. Ali, postoji mnogo nesigurnosti."
U "orijentalnom" uzorku (uglavnom Balkan) autori navoda da je starosna dob "renegata" prešlih na islam u 168 slučajeva od 230 - manja od 15 godina (73,04%) i 199 slučajeva manje od 20 godina (86,5%) a gotovo jedna trećina (34,9%) su imali manje od 10 godina.
Zanimljivo je da autori knjige odbacuju "danak u krvi" kao jedino objašnjenje ovim činjenicama. "La devchirmé ne suffit pas à expliquer cette réalité, on en aura plus loin confirmation". ("Danak u krvi nije dostatan da objasni tu realnost, o čemu ćemo imati potvrdu kasnije".) str. 228.
Oni tvrde da su većina "orijentalnih renegata" rezultat turskih i tatarskih racija u podunavskoj Evropi ili Rusiji, kao i rezultat zarobljavanja u direktnim bitkama.
Pojava na koju upućuju autori, da su, kod Južnih Slavena, sami roditelji ili rodbina, davali djecu Turcima, osobito je zanimljiva.
Tako navode primjere Anastasije Vigemić i Marije iz Kola (Cola?) koje su njihovi roditelji dali Turcima. Katarinu Novak iz Zimovich - a ? je jedan od roditelja doveo Turcima. Bosanac Marijan Pavlov iz Jablanice, natjeran je od svoga brata "renegata" da prihvati islam. Dalmatinca Andriju, sa još jednim Dalmatincem, prodao je Turcima Andrijin ujak, kao što je bio prodat i Dominik Benić|.
Autori smatraju da sličnost situacija izmedju Grka, Bugara, Bosanaca i Dalmatinaca odgovara njihovom stupnju političke ovisnosti o Turskoj, za razliku od Madjara, Poljaka, Rusa i čak nekih rumunskih pokrajina, koji su bili na marginama Otomanskog carstva.
Broj povratnika u "staru vjeru", protiv njihove volje, u "orijentalnom uzorku" je visok :43,25% od ukupnog broja onih koji su napustili islam i vratili se kršćanstvu, a u odnosu na Britance i Nizozemce, gdje je 72,3% povratnika u kršćanstvo, protiv njihove volje, taj je procenat i nizak.
Evo još jednoga zanimljivog navoda.
"Alphonse de Venise (sic), raflé par l'armée turque près de Belgrade lors de la conquête de la Hongrie en 1527, avait alors sept ans: il devint janissaire, combattit en Orient, fut fait prisonnier par les Portugais lors d'un affrontement entre Turcs et Portugais dans le détroit d'Ormuz. Après un séjour en Goa et douze ans d'esclavage au service de don Alfonso de Noronha, il échoua devant le tribunal de Lisbonne: il évoquait avec mélancolie la "bonne vie" qu'il avait connue chez les Turcs, sa maison, son cheval, ses richesses, se recommandait à Mahomet, "prophète de Dieu et saint", disait quotidiennement avec ferveur ses prières. Maltraité par ses maîtres portugais, il chercha tout naturellement à fuir au Maroc en compagnie de quelques Mores. Il était bien certain que les Turcs allaient en paradis."
"Alfons iz Venecije (sic), kojega je otela turska armija pokraj Beograda, tokom osvajanja Madjarske 1527. godine, imao je sedam godina: on postaje janjičar, bori se na Orijentu, biva zarobljen od Portugalaca tokom jednog sukoba Turaka i Portugalaca u tjesnacu Hormuz. Poslije boravka u Goi i dvanaest godina ropstva u službi Alfonsa de Norona, on ne uspijeva pred sudom u Lisabonu: sa melankolijom je spominjao "dobar život" koji je upoznao kod Turaka, svoju kuću, svoga konja, svoje bogatstvo, preporučivao se Muhammedu, "Božijem proroku i svecu", svakodnevno, revnosno izgovarao svoje molitve. Maltretiran od svojih portugalskih gospodara, tražio je, sasvim prirodno, da pobjegne u Maroko, u pratnji nekoliko Maura. Bio je sasvim siguran da Turci odlaze u raj." (str.231.)