"...Un autre monde! En tout cas, une autre Europe directement soumise au pouvoir du G r a n d   S e i g n e u r  ou à portée immédiate de ses armées et de ses flottes, littéralement satellisée par la puissance ottomane: la plupart des Slaves: Serbes, Bosniaques,Croates, Bulgares, Russes et même les Polonais; les Hongrois; les Moldo - Valaques; les Grecs, évidement; mais encore les Maltais, les Albanais, les Armeniens qui vivaient tous à la merci du Grand Turc et de ses entreprises."

    "...Jedan drugi svijet! U svakom slučaju, jedna druga Evropa, izravno potčinjena moći V e l i k o g   G o s p o d a r a  ili u neposrednom dosegu njegovih armija i njegovih flota, doslovice pretvorena u satelita otomanske moći: većinom Slaveni: Srbi, Bosanci, Hrvati, Bugari, Rusi i čak Poljaci; Madjari; Moldavo - Vlasi, Grci, svakako, ali i Maltežani, Albanci, Armenci, koji su svi živjeli na milosti Velikog Turčina i njegovih poduhvata."

                            Str. 222.

    U "uzorku" od 297 "renegata" Grci su najbrojniji (144), što je i logično. Izravno potčinjena Porti, Grčka je obilato davala prinovu janjičarskim redovima.

    Neka mi ovdje bude dozvoljena mala digresija.

    Ko se još ne sjeća (barem iz moje generacije, rodjenih 50 - ih godina) udžbenika "Poznavanje društva" za IV razred osnovne škole? U njemu - priča o "danku u krvi" , praćena grafičkom ilustracijom: konj sa sepetom na ledjima, iz koga viri prestravljena dječija glavica a u pozadini, okupljeni roditelji, rodbina i seljani koji, u panici i  užasnuti, slijede bespomoćnog dječaka, dok ih neki ružni, mračni, monstruozni Turčin na konju, sa ogromnim turbanom na glavi, nemilosrdno razgoni sa isukanom sabljom. U tim trenucima, moja dječačka duša je iskreno i duboko mrzila toga Turčina i sve Turke. Tu sam sliku povezivao, nekako podsvjesno, sa slikom moje rahmetli majke, dok se skrušeno, predano i čisto moli Allahu dž.š. i puno pitanja je tražilo odgovore, ali ih nije bilo preporučljivo postavljati. Te su se dvije slike dugo godina sučeljavale, medjusobno borile - nepomirljive. One su, uz ostalo, činile zrnce u mentalnom mozaiku na kome se formirao moj osobni identitet, sa svim elementima koje on podrazumijeva. Roditelji mi nisu mogli objasniti kako su Turci, koji su mojim precima donijeli islam, tako smjeran, častan i dostojanstven dok ga gledam kroz lik moje rahmetli majke, mogli činiti takva zlodjela a učiteljici ili bilo kome izvan obitelji, nisam se usudjivao ni pomisliti da postavim pitanje jesu li samo oni bili zločinci; jesu li ih i drugi činili, vodjeni drugim razlozima, ma kakvi oni bili.

    Tek mnogo kasnije, saznat ću da je, od kako je svijeta i vijeka, bilo prelaženja iz jedne vjere u drugu i da prisila nije u svim slučajevima igrala glavnu ulogu. Sve dotle, u mojoj percepciji svijeta, obitavao je nekakav osjećaj maglovite, vlastite krivice za ono što su činili neki strani ljudi, sa kojima me spaja religija mojih predaka, svidjalo se to meni ili ne. Stoga me danas veseli da i strani autori pišu o tome - otvorenije i nepristrasnije u odnosu na način na koji su mene (i nas) "odgajali" naši učitelji.

    Evo jednoga navoda o tome, iz knjige koju vam prezentiram.

    "...Mais, precisons: le "passage" à l'islam ne se fait pas toujours dans le drame. Des orphelins grecs, ou des orphelines, sont recueillis par leurs voisins turcs dont ils adoptent naturellement la religion jusqu' au jour où les hasards de la vie les ramèneront du côte des chrétiens; un Turc s' amourache de sa jolie voisine grecque, l' enlève pour l' épouser sans que la fille en éprouve le moindre chagrin, ait conscience d' une violence; des Grecs "renégats" poussent un peu vivement frères, neveux ou cousins au reniement, afin de favoriser leur carriere dans le monde."

    "...Ali, precizirajmo: "prelazak" na islam ne dešava se uvijek dramatično. Grčke sirotane ili sirotice prihvaćali bi i podizali njihovi turski susjedi, čiju bi religiju oni, naravno, usvajali, sve do dana kada bi ih životne sudbine odvele na kršćansku stranu; jedan Turčin se zaljubi u svoju lijepu susjedu Grkinju, otme je da bi je oženio a da djevojka time ne osjeti ni najmanju tugu ili da je to, u njezinoj svijesti, nasilje; Grci "renegati", poticali su, donekle živo, braću, nećake ili rodjake na odricanje od vjere, kako bi favorizirali njihovu karijeru u svijetu."

                       Str. 224.

    Autori navode primjere.

    Katarina iz Patrasa ostala je sirotica kada je imala 7 godina. Odgojila ju je, u svojoj obitelji, njezina susjeda, Turkinja, po imenu Zalga. Kada je napunila 17 godina, Katarina se udala za Turčina, rodjaka svoje posvojiteljice. "Ni drame ni violence" ("Ni drame, ni nasilja"), zaključuju autori.

    Anastasija, sirotica iz Briasa, udala se za sina svoje susjede Turkinje, koja ju je odgojila, iako su je dvojica njezinih stričeva molećivo upozoravali da će svi Turci otići u pakao.

    Marija iz Tinosa udala se za Turčina koji ju je odgojio i sa njim provela 19 godina bračnog života. Pobjegla je sa jednim Grkom - hrišćaninom, ali autori kažu da se ne bi usudili tvrditi kako je taj bjeg bio motiviran željom za povratkom na staru vjeru.

    Konstantin, iz mjesta Isosa, proveo je 23 godine, na položaju, u službi paše, a da nikada nije promijenio vjeru, sve dok se paša, u ljutnji, nakon nesporazuma, nije odlučio da ga na to upozori.

    Naravno da je bilo "poturčavanja" pod prisilom i to mnogo - to niko ne može nijekati.

    Luka iz Zaute ili Georges Kučiunazis samo su tome primjeri. Nakon tuče sa janjičarima, iz straha za živote, promijenili su vjeru.

    Jovan i Georges Bienikos su "strpani" u zatvor, kada je gradonačelnik Moreje, Turčin, htio oženiti njihovu majku, udovicu. Da bi bili oslobodjeni, odbacili su svoju vjeru i prihvatili islam.

    Jedan oficir turske galije, nagoni svoga nećaka, mladog Anastasa, da odbaci staru vjeru i predje na islam.

    Južni Slaveni

    "...Les scribes inqisitoriaux ont torturé les toponymes russes, polonais, bosniaques, serbo - croates et l'identification devient une gageure."

    "...Inkvizitorski pisari su izvrtali ruske, poljske, bosanske, srpsko - hrvatske toponime i identifikacija postaje opklada"    (str.226.)

    Iznimka su 6 Dubrovčana; 5 muškaraca i 1 žena, svi prešli na islam izmedju 1570. i 1583. godine i 4 osobe porijeklom iz Beograda, jer je Dubrovnik i Beograd bilo lakše identificirati.

    " On identifie quelques Dalmates, nés à Cattaro, Korcula, Sibenik, Makurska, La Valona; 5 ou 6 Croates, tels Martius Velincovic et Thomas, tous deux de Comprimizza, Jodar qui vient de Krievenicka, Marin Zed de Bagnaluca. D'autres sont Bosniaques comme Marian de Paul (?), de Jablanica, Marguerite Iban, ou Elena Carandi de Sarajevo. Mais beaucoup d'incertitudes demeurent."

   "Identificirano je nekoliko Dalmatinaca, rodjenih u Kotoru, Korčuli, Šibeniku, Makarskoj, Valoni; 5 ili 6 Hrvata, poput Martina Velinkovića i Tome, obojica iz Koprivnice (?), Jodar koji je iz (vjerovatno Crikvenica - op. prev.), Marin Zed iz Banjaluke. Ostali su Bosanci, kao Marijan Pavlov (?) iz Jablanice ili Elena Karandi iz Sarajeva. Ali, postoji mnogo nesigurnosti."

    U "orijentalnom" uzorku (uglavnom Balkan) autori navoda da je starosna dob "renegata" prešlih na islam u 168 slučajeva od 230 - manja od 15 godina  (73,04%) i 199 slučajeva manje od 20 godina (86,5%) a gotovo jedna trećina (34,9%) su imali manje od 10 godina.

    Zanimljivo je da autori knjige odbacuju "danak u krvi" kao jedino objašnjenje ovim činjenicama. "La devchirmé ne suffit pas à expliquer cette réalité, on en aura plus loin confirmation". ("Danak u krvi nije dostatan da objasni tu realnost, o čemu ćemo imati potvrdu kasnije".) str. 228.

    Oni tvrde da su većina "orijentalnih renegata" rezultat turskih i tatarskih racija u podunavskoj Evropi ili Rusiji, kao i rezultat zarobljavanja u direktnim bitkama.

    Pojava na koju upućuju autori, da su, kod Južnih Slavena, sami roditelji ili rodbina, davali djecu Turcima, osobito je zanimljiva.

    Tako navode primjere Anastasije Vigemić i Marije iz Kola (Cola?) koje su njihovi roditelji dali Turcima. Katarinu Novak iz Zimovich - a ? je jedan od roditelja doveo Turcima. Bosanac Marijan Pavlov iz Jablanice, natjeran je od svoga brata "renegata" da prihvati islam. Dalmatinca Andriju, sa još jednim Dalmatincem, prodao je Turcima Andrijin ujak, kao što je bio prodat i Dominik Benić|.

   Autori smatraju da sličnost situacija izmedju Grka, Bugara, Bosanaca i Dalmatinaca odgovara njihovom stupnju političke ovisnosti o Turskoj, za razliku od Madjara, Poljaka, Rusa i čak nekih rumunskih pokrajina, koji su bili na marginama Otomanskog carstva.

   Broj povratnika u "staru vjeru", protiv njihove volje, u "orijentalnom uzorku" je visok :43,25% od ukupnog broja onih koji su napustili islam i vratili se kršćanstvu, a u odnosu na Britance i Nizozemce, gdje je 72,3% povratnika u kršćanstvo, protiv njihove volje, taj je procenat i nizak.

    Evo još jednoga zanimljivog navoda.

    "Alphonse de Venise (sic), raflé par l'armée turque près de Belgrade lors de la conquête de la Hongrie en 1527, avait alors sept ans: il devint janissaire, combattit en Orient, fut fait prisonnier par les Portugais lors d'un affrontement entre Turcs et Portugais dans le détroit d'Ormuz. Après un séjour en Goa et douze ans d'esclavage au service de don Alfonso de Noronha, il échoua devant le tribunal de Lisbonne: il évoquait avec mélancolie la "bonne vie" qu'il avait connue chez les Turcs, sa maison, son cheval, ses richesses, se recommandait à Mahomet, "prophète de Dieu et saint", disait quotidiennement avec ferveur ses prières. Maltraité par ses maîtres portugais, il chercha tout naturellement à fuir au Maroc en compagnie de quelques Mores. Il était bien certain que les Turcs allaient en paradis."

    "Alfons iz Venecije (sic), kojega je otela turska armija pokraj Beograda, tokom osvajanja Madjarske 1527. godine, imao je sedam godina: on postaje janjičar, bori se na Orijentu, biva zarobljen od Portugalaca tokom jednog sukoba Turaka i Portugalaca u tjesnacu Hormuz. Poslije boravka u Goi i dvanaest godina ropstva u službi Alfonsa de Norona, on ne uspijeva pred sudom u Lisabonu: sa melankolijom je spominjao "dobar život" koji je upoznao kod Turaka, svoju kuću, svoga konja, svoje bogatstvo, preporučivao se Muhammedu, "Božijem proroku i svecu", svakodnevno, revnosno izgovarao svoje molitve. Maltretiran od svojih portugalskih gospodara, tražio je, sasvim prirodno, da pobjegne u Maroko, u pratnji nekoliko Maura. Bio je sasvim siguran da Turci odlaze u raj."  (str.231.)

    Naslov originala: "Les chrétiens d'Allah"

    Autori: Bartolomée Bennassar      i   Lucile  Bennassar

    Izdavač: Édition  "Perrin" 2006. god.           

                             ______

    Knjiga koju preporučujem za čitanje svima koji vladaju francuskim jezikom i koji su u mogućnosti da je nabave.

                             _____

    Ovo je izvanredno štivo o stotinama hiljada kršćana i hrišćana koji su prešli na islam i postali "renegati" - odmetnici od svoje izvorne vjere.

    Ono govori o njihovim - dobrovoljnim ili prisilnim - preobraćenjima na islam, uvjetima života  ali često i o uspješnim karijerama u islamskom svijetu Sjeverne Afrike i Otomanskog carstva od XVI do kraja XVIII stoljeća. U ovome periodu neprekidna su sukobljavanja izmedju turske imperije, s jedne strane, te Španjolske, Italije, Portugala i Francuske, s druge strane, u Sredozemnom moru.

    U medjusobnim napadima i racijama, s jedne obale Mediterana na drugu i muslimani i kršćani osiguravali su masu robova koji su prodavani na tržištima roblja: s jedne strane u Mesini, Napulju, Veneciji, Djenovi, Malagi, Palma de Majorci, Valenciji, Sevilji, Lisabonu... i s druge strane u Istambulu, Solunu, Smirni, Aleksandriji, Kairu, Tripoliju, Fesu, Marakešu i td.

    Kršćanske i muslimanske misije potom bi pregovarale oko njihovog otkupa ili razmjene, tako da se na taj način jedan broj robova vraćao u svoju zemlju. Dosta njih, pak, radije je odabiralo religiju novih gospodara. Mnogo je više prelazaka na islam, već u obrnutom smjeru, jer su muslimanske zajednice toga doba - smatraju autori - bile mnogo otvorenije od kršćanskih, barem kada se radi o sredozemnom priobalju, te da u tim zajednicama nisu postojale privilegije po rodjenju, niti ksenofobija (strah od stranaca). Osobna karijera i socijalni položaj zavisili su prvenstveno od sposobnosti, hrabrosti i znanja, tako da je rob, koji je prihvatio islam, na tim osnovama mogao dosegnuti i najsjajniju karijeru i najviši društveni položaj. Upravo stoga je dosta robova dragovoljno prelazilo na islam ali nije zanemarljiva ni privlačnost same islamske vjere o čemu autori uz ostalo kažu: "Mais il ne faut pas négliger le pouvoir d'attraction d'une religion qui promettait le salut éternel à tous les croyants.De sorte qu' il n' y eut pas que les captifs pour embrasser la religion d' Allah, mais aussi des volontaires de toutes origines. Ce sont ces "transfuges" venus en islam de gré ou de force, dont nous racontons dans ce livre, l'histoire à peu près totalement ignorée, une histoire d'ampleur européenne."

" Ne treba, medjutim, zanemarivati privlačnu snagu jedne religije koja je obećavala vječiti spas svim vjernicima. Tako da nisu samo zarobljenici oni koji će prigrliti Allahovu religiju, već i dragovoljci svih vrsta. O tim "prebjezima" koji su prešli na islam, milom ili silom, mi pričamo u ovoj knjizi, priču gotovo sasvim nepoznatu, jednu priču evropskog razmjera."

                                  Str. 20.

    U prvih šest naslova od kojih se sastoji prvo poglavlje knjige, autori govore kroz rezimee sudskih procesa onim "renegatima" koji bi, pod bilo kojim okolnostima ponovo stupili na tlo neke kršćanske zemlje. Takvi su automatski potpadali pod sud inkvizicije jer u to doba, kršćanin - katolik, koji bi izgovorio riječi prihvatanja islama "la illahe illallah", počinio je delikt "apostazije" (otpadništva od vjere) koji se oštro kažnjavao. Autori u tome smislu obilato koriste obimnu arhivu inkvizicije, sa imenima i prezimenima "otpadnika" kojima je ona sudila, podacima o njihovom porijeklu, uvjetima i razlozima prelaska na islam, životu koji su vodili u novoj sredini, eventualnoj novoj porodici, kao i srodnicima u zemlji porijekla, uz opise mjera mučenja kojima ih je inkvizicija izlagala.

    Arhivi inkvizicije sa Malte, na primjer, govore najviše o istočnom Mediteranu, o Armencima, Grcima, Madjarima, Rusima i Južnim Slavenima koji su prihvatili islam. Sudski dokumenti često su praćeni zabilješkama, opaskama i komentarima svećenika i drugih crkvenih velikodostojnika koji su prisustvovali procesima.

    Evo priče o Huanu Rodelgasu (Juan Rodelgas).

    Huan je sin imućnije seljačke obitelji iz Villacanas, koji do svoje 20. godine nikada nije napuštao svoj kraj ali sa jakom avanturističkom željom da otkriva "bijeli svijet".

    Napustio je svoj rodni kraj 1610. god. i otišao u Kartagenu, gdje se stavio u službu kapetana don Pedra de Rokafura (don Pedro de Rocafur). U to vrijeme Španjolska je u  primirju sa Engleskom, Francuskom i Ujedinjenim provincijama Sjeverne Nizozemske a Turci su se, zbog borbi s Persijancima, gotovo povuklli iz Sredozemlja, tako da za gusare Mediterana gotovo da nije bilo posla. Nakon dvije godine, Huan se vraća u svoj rodni kraj.

    Sa 27 godina života ponovo odlazi (1617.g.) u Italiju i u Siguenci (Siguenza) se stavlja u službu kapetana Alonsa de Lumpila i sa mnogo drugih vojnika uputi se, nanovo, ka Kartageni. Njihova flota je presretnuta od mnogo jače tursko - maurske flote, pod komandom flamanskog "renegata" Sulejman - reisa, oko rta Palos. Oko 200 kršćanskih vojnika je izgubilo živote a 456 ih je zarobljeno, medju kojima i Huan, koji se žestoko borio i bio ranjen. U Alžiru je prodat kao rob Turčinu koji se zvao Jusuf, kod koga će provesti 4 godine, radeći najteže seoske poslove na velikom imanju u unutrašnjosti.

    Pokušava pobjeći, ali ga u tome sprječavaju neki Berberi, koji su ga otkrili i odveli u Alžir njegovom gospodaru. Poslije 6 mjeseci on ovome izreče svoju namjeru da odbaci svoju vjeru i da postane "Turčin". Ceremonija je brzo obavljena. U prisustvu gospodara Jusufa, njegove žene Fatime i nekoliko slugu, Huan je izgovorio: "la illahe illallah Muhammed resullullah" ("Nema drugog boga osim Allaha i Muhammed je Njegov poslanik") i dobija novo ime - Mustafa. Potom se odjenuo u "tursku odjeću" a za nekoliko dana slijedilo je obrezivanje.Suprotno svojim očekivanjima da će odmah biti oslobodjen ropstva, Huan (Mustafa) nastavlja da radi na Jusufovom imanju kao rob, ali sada sa svojim gospodarom Jusufom redovito ide u džamiju u Alžir (radi se o gradu Alžiru) radi vjerske pouke.

    Kada je uvidio da njegov gospodar nije u potpunosti uvjeren u njegovu iskrenost kod prihvatanja islama, Mustafa pribjegava sitnim lukavstvima, da bi tu "iskrenost" dokazao; zaklinje se Allahom i Muhammedom a.s. kada želi u nekoj tvrdnji biti uvjerljiv i to je imalo efekta. Jusuf zaključi da ga može poslati u gusarsku ekspediciju sa slavnim alžirskim gusarima, sačinjenu od 26 dobro naoružanih brodova i koja se uputila prema Gibraltaru. Oko marokanskih obala, dva kršćanska gusarska broda napadaju brod na kome je Mustafa i prisiljavaju ga da se sakrije u nekom malom zatonu; tu posada napušta brod i krije se u prirodi, ali nalijeću na neku drugu, berbersku posadu, koja se i sama tu sakrila pred kršćanskim gusarima. Mustafa im se predstavlja kao Andaluzijac i pokazuje da je obrezan, nakon čega ga oslobadjaju i on se upućuje u Sale, marokanski grad blizu Rabata i tu se razboli. Da bi izbjegao sumnje, redovito ide u džamiju. Zatim se ukrcava na brod Murata - raisa, porijeklom Flamanca, preobraćenog na islam i sa 47 drugih brodova upućuju se ka obalama Španjolske. Huan - Mustafin brod se zaustavlja kod Velikog kanarskog otoka, da bi se opskrbio vodom i Mustafa koristi priliku da pobjegne. Stiže u Las Palmas, gdje se predstavlja guverneru i odaje mu sve podatke o brodovima i posadama koji su se uputili ka Španjolskoj. Sveti ured ga oslobadja krivnje, pošto je ocijenio da njegov prelazak na islam nije bio iskren niti istinski, a sve na temelju njegovih izjava. Nekoliko dana iza toga, inkvizicija ga hapsi i zatvara u tajni zatvor. Sve se to dešava 1622. godine. Tokom prva dva isljedjivanja, Huan Mustafa inzistira na svome tek površnom pristupanju islamu, zatajujući mnoge detalje ali kod trećeg saslušavanja, naravno, uz torturu, kazuje cjelokupnu istinu.

  Huan Rodelgas biva, najzad, osudjen za lakšu sumnju zbog hereze i poslan na nekoliko mjeseci u neki samostan na vjersku pouku. 1623. god. od Svetog ureda dobija potvrdu da mu je grijeh oprošten i da se slobodno može vratiti svojoj kući.

Nastavit će se.

    Stjecanje znanja i usavršavanje znanosti, bazični su reperi islamske misli. Teolog Abu Zakarija al - Navani (1233-1277.), objavio je u jednoj knjizi 40 hadisa Muhammeda a.s. Neki od njih govore upravo o tome.

    "D' après un autre hadith, Mahomet aurait déclaré: 'Cherchez la science, même s'il vous faut pour cela aller jusqu' en Chine, pour la trouver'. Et le Coran, lui même, invite à plusieurs reprises à l'étude. L'islam soutient, donc, les sciences."

                                    Gabriel Mandel Khân

                                   "Mahomet le Prophète", p.99.

    "Prema jednome drugom hadisu, Muhammed bješe izjavio: ' Tražite znanost, makar vam, zbog toga, trebalo ići do Kine, da je nadjete;' I sam Kur'an, u više navrata, poziva na proučavanje. Islam, dakle, podržava znanosti."

                                    Prijevod: I.L.

    Poštovani čitaoče, prezentiranjem konkretnih područja znanosti, kojima je islamska misao dala svoj obol i preciznih podataka o tome, želja mi je da, skromno, budem od koristi onima koji žele doznati nešto više o ovoj religiji. Najčešće je slika o islamu formirana na nedovoljnom poznavanju njegove historije, a kod onih koji nisu  sljedbenici islama, na žalost, ponekad i na predubjedjenjima i klišeima političke naravi.

     Osobno sam zainteresiran da, svestranijim razumijevanjem vjere (religije) moga naroda - Bošnjaka, potpunije shvatim (uz korištenje svjetovnih, historijskih i drugih izvora)  realne razloge koji su uvjetovali njegovu islamizaciju. Ukoliko uspijem da odstranim makar jedno 'zrnce prašine' pred očima onih koji u islamu vide samo opasnost, zaostalost, nazadnost...svi ćemo biti samo na dobiti, jer će takvi i lice moje nacije - Bošnjaka - vidjeti u drugačijoj perspektivi; naravno, u mjeri u kojoj su spremni suočiti se sa svojim predrasudama.

                                _______________

    Svako područje suvremenih znanosti, koje su se razvile u Evropi, nekoliko stoljeća nakon pojave islama, impregnirano je prethodnim postignućima islamske misli i civilizacije. Gotovo da nema znanosti koja ne duguje po nešto muslimanskom svijetu i arapskom jeziku. Navedimo samo nekoliko primjera.

    Na području astronomije, dosta je naziva zvijezda, kao i astronomskih tehničkih pojmova, koji su islamski i arapski.

    - "Betegez" - ("Bayt al - Jawzah"), glavna zvijezda u sazviježdju "Orion".

    - "Altair" - ("al -Tair), dvanaesta zvijezda po intenzitetu sjaja, 17 svj. god. udaljena od Zemlje.

    - "Algol" - ("râs al - Ghoul" = "glava gorostasa"), zvijezda sa promjenjivom eklipsom, izvan sunčevog sistema, 93 svj. god. udaljena od Zemlje.

    - "Akrab" - ("aqrab"), zvijezda sačinjena od više zvijezda, u sazviježdju "Orion".

    - "Algedi" - ("al - Jedi"), zvijezda u sazviježdju "Zodijak".

    - "Deneb" - ("dhanab"), najsjajnija zvijezda u sazviježdju "Labud".

    - "Ferkad" - ("farad"), zvijezda u sazviježdju "Mali medvjed".

    - "Azimut" - ("al - summût"), horizontalni ugao izmedju nekog objekta i zamljinog sjevernog pola.

    - "Nadir" - ("nazir"), najniža pozicija Sunca, u ponoć.

    - "Zenit" - ("al - zamt"), najviša pozicija Sunca, u podne.

     - Već na početku 11. stoljeća, u Bagdadu je sagradjen islamski opservatorij, astrolab ("asturlab"), kakvi će se, kasnije, graditi i u Evropi. Njih opisuje i Žerber d'Orijak (Gerbert d'Orillac), koji je studirao na islamskom sveučilištu u Španjolskoj, a kasnije je postao papa Silvestar II.

    - Otkriće magnetne igle, naravno, duguje se Kinezima, ali su Arapi otkrili njezinu praktičnu primjenu, u obliku busole.

    - Abu Abdulah al Batani ( Abu Abdallah al - Battani: 858-929.), izmjerio je nagib ekliptike, trajanje tropske godine i Zemljinu putanju, sa odstupanjem od samo 24 sekunde u odnosu na današnju usvojenu vrijednost.

    - Slavni astronom i matematičar, Al Kuvarizmi (al - Khuwârizmi: 783-850.), izumitelj je decimalnog sistema, algoritama i algebre, a osobito je poznat po svome uspjehu na području jednadžbi drugog stupnja. Služeći se onim što je u Indiji već bilo poznato drevnim civilizacijama; sabiranje, oduzimanje, množenje i dijeljenje, on je ta znanja usavršio u formi algebre, ponudivši je arapskom svijetu i Evropi. Latinski prijevodi njegovih djela pojavit će se u Evropi tek u XII stoljecu, a spomenut ćemo samo neke. "Dixit Algorizmi..." ("Al Khuwârizmi je kazao da.."); "De numero indorum" ("Indijski brojevi"); "Liber Alchorizmi" ("Kuvarizmina knjiga"); "Algebra" ("Kitab al - jabr al - muqâbala" = "Knjiga o dodavanju i jednačenju").

    - Abdel Vafa al Buzjani (Abd al - Wafa al - Buzjani: 940-998.) razvio je trigonometriju i geometriju sfera, uspostavio tablicu sinusa i tangenti; otkrio varijacije lunarnog kretanja.

    - Pet stoljeća prije Galileja (1564-1642.), Iranac Abu al Rejhan al Biruni (Abû al - Rayhân al - Birûni: 973-1050.), prouôavao je okretanje Zemlje oko njezine ose.

    - Andaluzijski zemljopisac Abdulah al Idrizi (Abdallah al - Idrisi:1100 - 1166.), piše za kralja Sevilje, Rodžera II "Kitab al - Rujar" ("Knjiga Rodžerova") u kojoj tvrdi, mnogo prije Galileja, da je Zemlja okrugla i da se, sa ostalim planetama, okreće oko Sunca.

    - Medju najpasioniranije islamske astronome ubraja se turski vladar Ulug beg (Uhlug beg). On je dao da se godine 1420. u Samarkandu, u Uzbekistanu, sagradi astronomski opservatorij, za to doba najsuvremeniji u svijetu.

    - Jakutov geografski rječnik (Yâqût al - Hamawi: 1179-1229.) nabraja po "abecednom" redu sve gradove i mjesta poznate u tadašnjem islamskom svijetu. Ovaj preteča suvremenog atlasa "izmjerio" je Zemlju; u svoje karte uvodi klimatske oznake i političke podatke.

    - U XV stoljeću, prosvijećeni moreplovac i putopisac Šihab ibn Medžid (Shihâb ibn Majid), iscrpno je radio na proučavanju lunarnih mijena, busole, Indijskog i Atlantskog oceana. On će biti vodič Vasku de Gami, od Malindia u Africi, do Kalkute u Indiji. Portugalac će svoga vodiča zvati "Malemo kanaka" ("mu' allim kanaka" = "učitelj u nautičkoj astrologiji").

    - Turski admiral Piri Reis (1473-1554.) slavan je po tome što je 1515. godine dovršio "Veliki atlas Svijeta", koji se danas čuva u muzeju palate Topkapi u Istambulu. Atlas sadrži i kartu na kojoj se jasno ocrtavaju obale američkog kontinenta.

    - Ibn al Hajtam (Ibn al - Haytam: 965-1039.), zvani Alhazen, matematičar i fizičar, bio je istinski pionir na polju optike. Radio je na 27 različitih tipova leće, proučavao je refleksiju svjetlosne zrake na oko i otkrio zakon difrakcije (prelamanja svjetlosti. Njegovo djelo "Kitab fi al - Manazr", prevedeno 1572. godine u Švicarskoj pod naslovom "Thesaurus opticus" (prilbližan prijevod - "Optički rječnik"), znatno će utjecati na formiranje znanstvenika kao što su: Bekon, Leonardo od Pize (Leonardo Bonacci, matematičar, rodjen u Pizi oko 1175.g.), Kepler i Njutn.

    - Džabir ibn Hajan (Jâbir ibn - Hayyân) zvani "Džeber" (oko 813.?), usavršava destilaciju vode, otkriva mnoge mineralne soli, lužine i kiseline; proizvodi sumpornu kiselinu, kaustičnu sodu i terpentin, te otkriva živu. Treba ga razlikovati od Marvan ibn Hajana (Marwan ibn - Hayyân: 987-1076.), najvećeg historičara svoga doba.

    - Postoje još mnoge arapske riječi koje, naprosto, nemaju zamjenu u mnogim svjetskim jezicima: kemija (al - khimiyâ), alkohol (al - kuhûl), alkalin (al -qalawi), arsenik (al - zirnîkh),zatim nazivi boja - lila (laylak), karmin ili grimiz (girmizî) i t.d.

    - Muslimanski agronomi prenijeli su u Evropu tehnike uzgoja i kulture kao: sezam, riža, dinja, limun, kajsija i mnoge druge.

    - U muslimanskoj Andaluziji postojao je obrazovni centar koji su posjećivali obrazovani ljudi iz čitave kršćanske Evrope. Templari su bili (ako se ostave po strani križarski ratovi), važna karika u susretanju Istoka i Zapada.

    - Godine 707. sagradjena je prva bolnica u Damasku, koja funkcionira još i danas. Od 790. godine, glavni centar medicine u islamskom svijetu bit će Bagdad, sa deset bolnica. Dva stoljeća kasnije, u ovome gradu će ih biti 60, od kojih će svaka posjedovati farmaciju, biblioteku i specijalizirane službe.

    - Kalifa Harun al - Rašid, osnovat  će, u Bagdadu 832. godine prvi Medicinski fakultet.

    - Iranac Abu Bakr Muhammed al - Razi (854 - 925.) bješe jedan od najvećih kliničkih liječnika. Prvi je ustanovio posebnu porodiljsku ustanovu i prvi je opisao variolu i ospice. Jedna od njegovih teza : " Kitâb al - Hâwi al - Tibb", najobimnije je djelo ikada napisano na arapskom jeziku.

    -Najslavniji, pak, bješe Turčin Ibn Sina, u Evropi poznat kao Avicena. Njegovo djelo "Medicinski kanon", bilo je, zasigurno, medju najutjecajnijim knjigama toga doba na području medicine, sa najbogatijim kliničkim analizama. Rodjen je 980. godine u Asfahanu, današnjem Uzbekistanu, a umro je 1037. godine. Otkrio je tuberkulozu i dijabetes, proučavao je psihologiju i ustanovio bazu egzaktnog razumijevanja ljudskog organizma. Njegov "Kanon.." ("Qanûn..") proučavat će svi studenti medicine do XVIII stoljeća.

    - Abu al - Kasim al - Zahravi (Abû al - Qâsim al - Zahrawi), u Evropi poznat kao Abulkazis, bio je najveći muslimanski kirurg, a njegove je knjige prevodio Gerard od Kremone.

    - Od desetog stoljeća, muslimani su proizvodili sve vrste kirurških instrumenata. Poseban ugled na tome polju uživala je seviljska liječnička porodica Ibn Zuhr, koja je operirala na otvorenom srcu.

    - Farmakologija aktivno učestvuje u tome iskoraku medicinskih znanosti u islamskom svijetu. Evo šta o tome kaže italijanski profesor i šef - psihijatar Domenico de Maio: " C' est la branche la plus fouillée de toute la science islamique et elle se taille la part du lion, avec plus de 600 000 manuscrits éparpillés dans les bibliothèques du monde entier. Elle est éminente pour trois raisons: son absence de superstitions, ses comparaisons menées sur une vaste échelle, son acceptation de tout type de médecine étrangère à l' islam et enfin sa méthodologie des produits et des plantes par le biais de l' expérimentation."     (" To je najpretraživanija grana od sve islamske znanosti i priskrbila je sebi lavovski udio, sa više od 600 000 rukopisa, razasutih po bibliotekama čitavog svijeta. Ona je uzorita iz tri razloga: odsustva praznovjerja u njoj, njezinih poredjenja izvedenih na širokoj ljestvici, njezinog prihvatanja svakog tipa medicine strane islamu i konačno, njezine metodologije proizvoda i biljaka preko eksperimentiranja") Preveo I.L.

    Mongolska osvajanja , zatim kolonijalna osvajanja islamskog svijeta, prvenstveno od strane Engleza i Francuza, raščlanila su i podijelila islamske države. Ne treba smetnuti s uma ni Otomansko carstvo, koje je oko dva stoljeća držalo u svojoj moći arapski islamski svijet. Njegova slavna prošlost danas samo podcrtava i naglašava teško stanje u kome se taj svijet nalazi.

- Svi ljudi su braća - osim sestara.

- Mrzio je mržnju! ??

- S koje god strane okreneš, ispadne da je "bolje manje a bolje", ako premjestimo "a".

- Jedino pravdi se ne može suditi.

- Kad je dublje razmislio, vidio je da je u plićaku.

- Bez čovjeka, nema religije.

- Od mladog čovjeka bez nade, čudniji je samo starac prepun planova za budućnost.

- Svoj uspjeh duguje samo radu - drugih.

- Samo onaj koji ništa ne očekuje, ne može ništa ni izgubiti.

- Loši ljudi donose loša vremena.

- Onome koji zaslužuje priznanje, ono nije potrebno.

- Konzervativac je vizionar koji tapka u mjestu.

- Istina je neumorni lovac na ljudsku savjest.

- Kao niko, vjerovao je u bratstvo i jedinstvo ,da bi se prevario,kao i svi.

- Demokracija je kao rijeka: slobodno teče izmedju obala.

    U preislamsko doba, poznata su, na Arabijskom poluotoku, četiri kraljevstva, čiji nazivi nose imena etničkih zajednica : Saba, Ma'in, Kataban i Hadramaut.

    Kraljevstvo Sabe je poznato po posjeti kraljice od Sabe caru Solomonu, koja se spominje u Bibliji i u Kur'anu. Ono je znano i po velikoj brani u Maribu - glavnom gradu; impozantnoj preislamskoj gradjevini dugoj 620 m. visokoj 16 m. i sa bazom širine 60 m.

    O kraljevstvu Ma'in ostalo je nešto mineenskih zapisa na grčkom otoku Delosu i u Fajumu, u Egiptu, što govori o razgranatosti njegovih trgovačkih centara.

    Prijestolnica Katabana - Timnia, bila je poznata karavanska raskrsnica.

    Prijestolnica Hadramauta - Shabva, religijski i kulturni centar, bila je poznata po svome izobilju, o kome govore i Plinije i Eratosten.

   Spomenuti glavni gradovi bili su osobito na glasu po njihovim raskošnim palatama, od kojih je najpoznatija H'undam, u današnjoj Sani, u Jemenu.

    Prema relevantnim historiografskim podacima, jedini "istinski Arapi" jesu Arapi sa juga Arabijskog poluotoka. Plemena sa sjevernog dijela Afrike i sa područja Plodnog polumjeseca (od Sinaja do Iraka) su arabofonska i arabizirana, iako se današnji žitelji tih područja smatraju Arapima.

    Kroz kontakte sa ljudima porijeklom iz zemalja Magreba, primijetio sam da oni, iako sebe doživljavaju, veoma duboko, Arapima i muslimanima, nose svijest o svojim nearapskim korijenima, koje vide kao svoj "identitetski ukras". To se prvenstveno odnosi na Kabile i Berbere, a kod Kabila u Alžiru, taj osjećaj posebnosti, u odnosu na braću po vjeri, nešto je i prononsiraniji.

    Ovim želim kazati da ni u današnjem, suvremenom svijetu, pitanje etničkog identiteta nije efemerno , ni sa religijskog, ni sa svjetovnog stajališta. Ono je veoma prisutno i živo, uprkos različitim integrativnim i dezintegrativnim pojavama i procesima koji su na njega imali dejstva, izazivajući mnogobrojne identitetske transformacije, kod većine suvremenih nacija.

    Navedimo primjere Palestinaca i Marokanaca koji su, vjerovatno, široj javnosti manje poznati.

    Gabriel Mandel Khân kaže:

    "Nous savons toutefois que, par exemple, les Palestiniens étaient d'origine illyrienne. Ils s' embarquèrent en Albanie et naviguèrent jusqu' aux côtes de l' Égypte. Ne parvenant pas à la conquérir, ils se repliérent  sur les 'Terres  du milieu' , une sorte de no man"s land'  ......   Les Marocains seraient, quant à eux, le fruit de l'union des Vandales (d' où Vandalousie, puis l' Andalousie) avec les  Maures du Grand Atlas."

                                Gabriel Mandel Khân - "Mahomet le

                                prophète" - Paris, 2003.  str. 15.

     "Znamo, ipak, da su Palestinci, na primjer, ilirskog porijekla. Ukrcali su se u Albaniji i plovili do obala Egipta. Ne mogavši ga osvojiti, okupili  su se na 'Središnjoj zemlji', nekoj vrsti  ničije zemlje....Kada su u pitanju Marokanci, oni su plod ujedinjenja Vandala (otuda Vandaluzija, potom Andaluzija) sa Maurima sa Velikog Atlasa"

                                   Prijevod: I.L.

    Proces arabizacije nearapskih naroda prisutan je i prije pojave islama, a sa njihovim islamiziranjem, taj se proces još više zgušnjava i ubrzava.

    Islam iz preislamske arapske tradicije preuzima sve ono što se ne kosi sa islamskim propisima, dok se beskompromisno razračunava sa paganstvom, mnogoboštvom i idolopoklonstvom.

    Uzmimo za primjer beduinsku preislamsku zajednicu.

    Po svojoj tradiciji, Beduin je veoma ponosit čovjek, sa istančanim osjećanjem za slobodu i skrupuloznim respektom nepisanih zakona časti. Svaki beduinski čador predstavlja jednu obitelj; svaki 'kamp' jednu obiteljsku liniju a više njih, srodstvom povezanih - jednu plemensku zajednicu. Zbog negostoljubivog pustinjskog podneblja, nema povezivanja u širu etničku zajednicu. Svaka osoba koja ne pripada plemenu, a priori je smatrana neprijateljem, osim tokom privremenog boravka, iz komercijalnih razloga.

    Sa stajališta islama, to su pozitivne vrijednosti, koje se ne podvode pod znak pitanja, jer se ne sukobljavaju sa islamskim principima.

    S druge, pak, strane, svaka beduinska obitelj ima šefa koji raspolaže potpunom moći. Ukoliko, u periodima nestašice hrane, ovaj ocijeni da treba smanjiti broj 'beskorisnih usta', mogao je narediti ženama da sahrane žive njihove najmladje kćeri.

    Taj običaj je u opreci sa islamskim učenjem i islam ga strogo zabranjuje. (Vidjeti Kur'an XVI, 58-59; XIII, 31; VI, 51.).

    Ropstvo je kod preislamskih Arapa bilo tradicionalna institucija. Većinu robova činili su sjevernoafrički crnci, koji su se prirodno miješali sa pripadnicima plemena, bez ikakvih predubjedjenja naspram njih. Nigdje u arapskom svijetu nije poznata rasna diskriminacija i ova činjenica postaje jednim od prerogativa islamske religije.

    Preislamski Arapi, u pravilu, nisu vjerovali u život nakon smrti. Pagansko vjerovanje u božanstva, prinošenje žrtve i hodočašće u Meki, temeljili su se na vjerovanju da se time osiguravaju ovozemaljske dobrobiti.

    Obožavali su i magove, vještice i osobito - poete. Poeta (sha'ir) je smatran dobročiniteljem plemena; grdio bi neprijatelja prije svakog okršaja ili bitke, bio je veliki narator, rječiti osvetnik, plemenski historiograf i glorifikator. Najljepše poeme ispisivane su zlatnim slovima na platnu i vješane na zidove Kabe, a zvale su se "mu' allakat".

    Na području Jemena bila su udomaćena neka antička grčko - romanska vjerovanja: vjerovanje u Mjesec, pozitivno muško božanstvo; u Sunce, negativno žensko božanstvo i njihovu kćer Veneru.

    Svako pleme je imalo i svoje posebno plemensko božanstvo, u pravilu ženskog roda, u skladu sa tradicijom da se feminizira svaku potencijalnu opasnost, kako bi se time umanjila moć njezinog negativnog dejstva na pleme.

    Plemensko božanstvo i zaštitni totem plemena Kurejša, na primjer, bio je morski pas  (quraysh - od qirsh = morski pas).

    Postojalo je i vrhunsko, supra - božanstvo, koje su paganski Arapi nazivali  "al - Lah" , neka vrsta pandana jevrejskom Adonaju ; Gospodar, šef kuće Izraelove; dobri Sudac.

    Izraziti uticaj na preislamske Arape imali su Jevreji, gospodari trgovine, sa njihovom kodificiranom religijom, naglašenim analitičkim i polemičkim karakterom i njihovim "svetim knjigama".

   Zahvaljujući socijalnim kontaktima koje je omogućavala trgovina, pored judaizma, razvijaju se i mnogobrojne kršćanske sekte : bizantijska ortodoksija, sirijski monofitizam, nestorijanstvo, katolicizam, arijanstvo, abisinijski i egipatski koptizam, te gnosticizam.

    Odnos prema ženi, do pojave islama, bio je identičan onome na Zapadu. Žena se nije udavala; ona je, naprosto, uzimana, a mogla je biti i razmijenjena za običnu kamilu ili gazelu.

    Uprkos tome, na čitavom Arabijskom poluotoku postoje žene čiji značaj i utjecaj prevazilaze plemenske okvire. Takve su, na primjer, bile - Hansa, velika poetesa, zatim Hadami, čija se riječ slušala i uvažavala, ali i Hatidža, uspješna poslovna žena, koja će postati supruga Muhammedu a.s.

    Prekrivanje žena nije invencija islama, kao što se o tome obično misli. Prvi koji ga je naredio, bio je asirski kralj Thiglat Thalazar I (1115 -1076.p.n.e.) On je "svetoj prostitutki" u Hramu, koja je bila rezervirana za svećenika, odredio kraljevskim dekretom da prekrije kose, jer je posjedovala veliku privlačnost za ljude, kao i da bi se razlikovala od ostalih prostitutki. Asirske žene visokog ranga i same su se počele prekrivati, kako  ne bi izgledala kao ostale, proste žene.

    Antički judaizam preuzima taj običaj, o kome se govori i u "Genezi" (65;24.), kada se Rebeka, zbog stida, prekrila prilikom susreta sa Ishakom.

    U kršćanstvo prekrivanje dospijeva preko Svetog Pavla i osobito preko Tertulijana, u formi prekrivanja djevica, kako one ne bi izlagale kušnji andjele.

    Kur'an na više mjesta govori o prekrivanju: preporučuje se, najprije, ženama obitelji Muhammeda a.s. a zatim i svim vjernicama, kako bi bile priznate kao žene, te da bi izbjegle izlaganje nasilju, ne propisujući, striktno, ni izgled samog vela, niti način njegovog nošenja. Najbitnije je da ženska odjeća treba da prekriva sve dijelove njezinog tijela koji bi, izloženi pogledima muškaraca, mogli da podstaknu nepoželjna emotivna stanja kod njih, te da ženino osobno dostojanstvo bude uniženo, a ona sama ugrožena.

       Nastavit ce se.

     Za života Muhammeda a.s. islam je osnova stvaranja prve muslimanske zajednice; nukleus buduće islamske civilizacije i 'nacije'.

    Uprkos velikom otporu idolopoklonika, u prvom redu iz plemena Kurejša, zbog čega 622. godine mora otići u egzil (hidžru) u oazu Jathrib (u kojoj je, kasnije, nastao grad "al - Medina al - Munavara" ili - kraće - Medina; ''prosvijetljeni grad"), Muhammed a.s. u toj oazi organizira prvu zajednicu vjernika. Sačinjavali su je - 'Ansari' (sljedbenici) i 'Muhadžeruni' (izgnanici), dok sa lokalnim jevrejskim plemenom uspostavlja savez, tako da je stvorena zajednica u kojoj su se vjerske razlike striktno poštovale.

    Nakon trijumfalnog povratka Mekke u ruke muslimana, Muhammed a.s. se vraća u Medinu, gdje prima izaslanstva kršćanskih i jevrejskih zajednica kojima, kao 'narodima Knjige', garantira slobodu vjere i zaštitu od strane islamske države. Tako islam postaje državna religija, dok će arapski jezik postati oficijelni jezik te države , mnogo kasnije.

    Period prvih kalifa smatra se posebice plodnim u čitavoj historiji širenja islama.

    Prvi kalifa, Abu Bak'r  učvršćuje islamsku državu - kalifat, a muslimanska vojska spremna je da, pohodom kroz pustinju, prenese islam postojećim civilizacijama Mesopotamije i Azije.

    U vrijeme kalifata Omara ibn' al - Kataba, muslimani 636. godine osvajaju Palestinu i Transjordaniju, te Mesopotamiju. Stanovništvo, uglavnom kršćanske vjere i arameenskog jezika, koje je dugo bilo pod persijskom dominacijom, potpada pod islamsku jurisdikciju. U tome periodu muslimani osvajaju i Siriju, zatim Jerusalem (636.g.), da bi 638. godine pala i posljednja bizantijska utvrda - Cezareja. Nižu se pobjede protiv Persijanaca na području Iraka a zatim padaju i sve pogranične utvrde i gradovi na visokom iranskom platou. Koncem 639. godine, muslimanska vojska prodire i u Egipat i zauzima Aleksandriju, tako da  je populacija, krćanske vjere i koptskog jezika,koja je dugo bila pod vlašću Bizanta, 645. godine ušla u sastav islamske države.

    Omarov nasljednik bio je kalifa Otman ibn Affan, prvi iz redova mekanske aristokracije koji je prihvatio islam. Za njegove vladavine osvojene su Persija i Armenija a u Sjevernoj Africi arapska muslimanska vojska stiže do Tripolija i današnjeg Tunisa. S druge strane, zbog Otmanovog nepotizma i prisvajanja dobrog dijela ubranih poreza, izbijaju plemenske pobune u Iraku i Egiptu, tokom kojih je i ubijen, kada su pobunjenici krenuli na Medinu.

    Nakon Otmanove smrti, kalifatom upravlja Ali, rodjak Muhammeda a.s. On se sučeljava sa velikim otporima i osporavanjima, osobito od strane upravitelja Sirije, Muavija ibn Abu Sufjana, koji se želi dočepati kalifata. Ali je ubijen 661. godine a jedna grupa njegovih pristalica formira 'Alijevu stranku' (Ši' at Alli) , iz koje će se razviti šiizam.

    Alijev sin Hasan, odustaje od nasljedničkih pretenzija u korist Muavija, koji je sebe već proglasio za kalifu sirijskog kalifata. Još za Otmanove vladavine, jedan od Muavija, abu - Sufijanov sin, osvojio je Cipar i stigao do Sicilije. Prvi put, jedna arapska, muslimanska flota, ostvarila je dominaciju nad bizantijskom pomorskom silom u Mediteranu. Ova dinastija, poznata kao omejadska, poznata je po tome što je dopustila da religijski faktor izgubi na težini i da dinastičko pitanje izbije u prvi plan. Vlast ove dinastije proteže se od granica Indije do Španjolske, ali je neprekidno suočena sa pobunama i otporom šiita koji, predvodjeni Huseinom, Alijevim mladjim sinom, dižu pobunu u Iraku i u bici kod Karbale 680. godine bivaju u potpunosti poraženi od strane Omajada. Tokom toga ustanka, čak ni Mekka nije  bila poštedjena, već je opsjedana, napadana i zapaljena.

    Abdel Malik ibn Marvan i njegov nasljednik Hišam, izdanci jednoga drugog kraka omajadske dinastije, uspostavljaju jedinstvo carstva. Njima se duguje utemeljenje imperijalnog ustrojstva države i uvodjenje arapskog jezika kao zvaničnog jezika administracije, umjesto grčkog i pahlavija - koncem sedmog stoljeća.

    Na početku osmog stoljeća, pod Walidovom vladavinom, arapske vojske prelaze Gibraltar i zauzimaju Španjolsku, dok na području Centralne Azije, izmedju rijeka Amur Darije i Sir Darije, bivaju zaustavljene od strane Turaka, kod Samarkanda i Buhare. Arapi u tome periodu, prvi put, preko južne Persije, prodiru u Indiju.

    Jedan od posljednjih iz omajadske dinastije je Omar II; bogobojazni kalifa, čuven po svojoj predanosti vjeri i izoštrenom osjećanju za pravičnost. Na istočnim, pak, dijelovima carstva, Hašemiti komplotiraju protiv omajadske dinastije. Koristeći pobunu alijevske struje, Abu al - Abas proglašava sebe kalifom. Omajadi bivaju u potpunosti masakrirani i jedini preživjeli iz te dinastije bježi u Španjolsku, gdje nanovo uspostavlja omejadsku vlast.

     Centar carstva izmješta se iz Sirije, koja je u blizini Mediterana i Sjeverne Afrike - na područje Iraka, gravitacionog centra velikih kosmopolitskih civilizacija Srednjeg Istoka. Abasidi utemeljuju prvu istinsku islamsku metropolu - Bagdad.

    Period Abasida, istovremeno je period početaka lagane dekadencije islamskog carstva. Abu Džafar al - Mansur, brat i nasljednik Abu Abasov, začetnik je iranizacije toga carstva, koju nastavlja njegov sin, Al - Mahdi (755-785.).

    Zlatno doba islama podudara se sa vladavinom Haruna al - Rašida (786-809.g.), poznatog i iz 'Priča iz 1001 noći'. To je period socijalnog mira, koji treba zahvaliti sposobnostima iranskih vezira, iz aristokratske porodice Barmakida. koji su upravljali fiskalnom administracijom, politikom i ekonomijom carstva.

    Kalifa al - Rašid, za svoga nasljednika odredjuje sina al - Amina, koga je imao iz braka sa jednom arapskom plemkinjom. Drugom svom sinu, al - Mamunu, iz braka sa jednom persijskom ropkinjom, povjerava upravu nad Kurastanom i istočnim provincijama. Novi kalifa, al - Amin, ne poštuje očevu volju i to je uzrok krvavoj borbi za vlast. Nakon zauzeća Bagdada, 813. godine, al - Mamun se proglašava za kalifu, ali se, iz opreza, još dugo zadržava u istočnim provincijama.

    Snažna težnja persijskih pokrajina za osamostaljenjem, sve je izraženija. Jedna za drugom, početkom 9. stoljeća, one stiču neovisnost, sa vlastitim dinastijama na vlasti.

    Kalifa al - Mamun osobito je stekao ugled zbog svoje potpore istraživanjima u domenu filozofije, znanosti i medicine, te utemeljenju "Bayt al - Hikma" - "Kuće mudrosti", koja je, u stvari, bila prevodilački centar sa grčkog i sirijskog jezika.

    Al - Mamunov brat i nasljednik, al - Mutasim (847-861.) uvodi u svoju vojsku turske vojnike i zapovjednike iz Centralne Azije, koji svojom nedisciplinom i samovoljom uzrokuju neprekidne nerede. Zbog toga ovaj kalifa izmješta svoj dvor, zajedno sa turskom gardom, iz Bagdada u Samaru, koja postaje prijestolnica carstva i to ostaje sve do 892. godine, kada će se nanovo vratiti u Bagdad.

    " L Etat de type agraire et militaire est devenu rapidement un empire cosmopolite aux activités commerciales et industrielles prospères et avec une forte concentration de main-d'oeuvre et de capitaux dans les villes. Mais cette mutation crée des inégalités, des insatisfactions et des tensions sociales. Au contact d'une grande diversité de cultures et d'une activité intellectuelle de plus en plus effervescente, de nombreux mouvements hérétiques voient le jour" 4)

    "Država agrarnog i vojničkog tipa ubrzo je postala kosmopolitsko carstvo sa naprednim trgovačkim i industrijskim aktivnostima i sa jakom koncentracijom radne snage i kapitala u gradovima. Ali, ta promjena stvara nejednakosti, nezadovoljstva i socijalne napetosti. U dodiru sa velikom raznolikošću kultura i sve više i više uzavrelom intelektualnom aktivnošću, javljaju se mnogobrojni heretički pokreti".

    Medju različitim pobunama, na početku 10. stoljeća, posebno se ističe ona šiitska, predvodjena Ubajdullahom koji, pozivajući se na svoje porijeklo od Fatime, kćerke Muhammeda a.s. - proglašava sebe kalifom i uspostavlja fatimidsku dinastiju. Sjeverna Sirija dolazi u ruke lokalne dinastije Hamdanida, dok vlast u Persiji preuzima šiitska dinastija Buwajhida. U samom Bagdadu, stvarna vlast prelazi u ruke šiita; jača uticaj vojske i stvara se novi tip aristokracije - vojnička aristoktacija.

    Na sjeveru Afrike, u drugoj polovini 9. stoljeća, fatimidska država aneksira Egipat i svoj uticaj širi sve do Sirije i Arabijskog poluotoka.

    Nizovi spoljašnjih napada uzrokuju pad carstva. Kršćanske snage u Evropi preuzimaju inicijativu u Španjolskoj i na Siciliji i ta će ekspanzija dovesti do krstaških ratova.

    Sa druge strane, iz azijskih stepa, turska populacija, porijeklom sa sjevera Kaspijskog mora, koja je islamizirana u 10. stoljeću, u valovima napada carstvo. Godine 1038. Toghrul - Beg, iz  dinastije Seldžuka, proglašava se sultanom Nišapura, prihvata sunitsku ortodoksiju i kreće protiv šiitske vlasti u Persiji. Zauzima Bagdad 1055. godine i čini kraj buwajhidskoj vladavini. Od kalife dobija titulu sultana i ovlasti da uništi Fatimide.

    Tokom čitavog jednog stoljeća, Seldžuci će raditi na instituciji kulta i jačanju države i na kulturnom napretku. Poremećaji, spletke i zavjere, te medjunarodni dogadjaji, slabit će njihovu moć, u korist kalife al - Nasira (1180-1225.) Dok se Ajubidi bore protiv križara u Egiptu i u Siriji, u Iranu su prijetnja Mongoli, koji 1243. godine upadaju u Iran, potom u Irak i 1258. godine razaraju abasidsku prijestolnicu.

    Pad kalifata, kraj je velike epohe u historiji islamske civilizacije.

    Nastavit će se.

     Već smo kazali da islamu nije svojstven pojam nacije u gradjanskom značenju te riječi. Rezultat je to činjenice da industrijska revolucija i gradjanske revolucije koje su se desile u Evropi krajem 18. i tokom 19. stoljeća, nisu zahvatile islamski svijet.

     Industrijski način proizvodnje, uništio je manufakturu, a buržoaska glad za novim tržištima, dokrajčila je feudalni tip društvenih odnosa.

     Islamski svijet, pak, zadržao je, veoma dugo i manufakturni način proizvodnje i feudalno - aristokratske oblike organizacije društva. Bez stvaranja gradjanskog sloja, nije bilo moguće ni radjanje moderne nacije.

    Dok su Evropa i zapadnjačka civilizacija napredovali u svim domenima (istina u krvi i požarima), islamski svijet je sve više zaostajao i postajao ovisan o Zapadu, osobito u materijalnom i tehničko - tehnološkom pogledu. Ostao je inertan, usporen, zarobljen u vlastiti odraz iz slavnog perioda i procvata islamske kulture i civilizacije, zabarikadiran u vlastitu predstavu o sebi, neprijateljski prema svemu što bi takvu sliku moglo pokvariti, u strahu pred novotarijama i promjenama.

     Kolosalna islamska civilizacija, kojoj Evropa i Svijet toliko duguju; otvorena za sve oblasti ljudskog znanja i uma - od filozofije, književnosti, medicine, arhitekture, algebre, geometrije, astronomije... - zastala je pred izazovom parnog stroja, koji joj se, uz zaglušujuće zviždanje vratio 'punom parom' kao neophodni i skupi industrijski proizvod.

     Sa tim strojem, došle su - neizbježno - i moderne nacije, iscrtane od kolonijalnih sila, na zemljopisnim kartama muslimanskog svijeta, u obliku nacionalnih država, po mjeri i ukusu onih koji su ih crtali.

   Moderne muslimanske države - nacije, nisu postale "prirodnim porodjajem", iz nutrine toga svijeta, već kao "usvojče", rodjeno od tudjih roditelja.

    Živopisnu sliku pustinjskih karavana, zamijenila je slika brzih automobila, aviona, i drugih  "čuda" koja su postala svakidašnjica i toga svijeta.

     Arapski i islamski svijet, koji je posredovao u susretu Evrope i starogrčke civilizacije, kultura i način života koji su otkrili ostatku svijeta sve blagodeti vode, medicina, koja je predstavljala "alfu" (ili "elif") potonjih fundamentalnih istraživanja u ovoj oblasti; "beznačajno" otkriće znamenkaste vrijednosti "O" (nula), bez koga ne bi bilo moguće doći do današnjih složenih računarskih sistema i kosmičkih poduhvata - izgubili su korak sa historijom i ostali slike daleke prošlosti.

     Koliko god se odupirao (a odupirao se zadugo i još se odupire i danas), prvenstveno na duhovnom,religijskom, doktrinarnom, filozofskom i moralnom planu - tim novim "vrijednostima" koje su radikalno preobrazile suvremenu zbilju - muslimanski svijet nema izbora već da ih prihvati i inkorporira i da ih adaptira vlastitom  načinu života.

   Podrazumijevajući, naravno, i moderno poimanje nacije, koja nije identična pojmu islamske nacije, kao zajednice muslimana čitavog svijeta, bez obzira na državnu pripadnost, jezičke, klasne, rasne i druge razlike.

     Islamska nacija je imanentna univerzlističkom konceptu islama, kao jedinog Puta i načina neposredne i neposredovane veze izmedju čovjeka kao pojedinca i njegovog Stvoritelja, Allaha dž.š. i kao takvu, niko je niti može, niti treba stavljati pod znak upita.

     Ono pred čime se ne može i ne treba, po mome mišljenju, zatvarati oči, jesu objektivne razlike izmedju različitih sljedbenika islama, koje, uz religiju koja ih spaja i ujedinjuje, obogaćuju i upotpunjuju njihov etnički identitet, bez ikakve štete po islam.

     Bez namjere da svoje osobne observacije nudim kao pravilo, spomenut ću neke od njih, koje govore o identitetskim razlikama.

     Jedne godine, jedan moj prijatelj Arap, htio je da me obraduje poklonom, tradicionalnom arapskom odorom - galabijom da se, kada odem u Bosnu, za Bajram, odjenem kao "pravi musliman", kao  što čini i on kad odlazi u svoju zemlju (inače, u Francuskoj se,kao i ja, odijeva u "gradjansko" ruho). Uljudno sam mu zahvalio i objasnio da bi mi takav poklon značio samo drag ukras u mome ormaru, te da se, zbog toga, ne izlaže trošku.

    Kod jednog drugog prijatelja, takodje Arapa, iz pristojnosti sam, kao i on, jeo prstima prekrasno arapsko jelo "kuskus", za koje ranije nisam ni čuo, kada me je pozvao kod sebe, na ručak, da bi bilo "po muslimanski", kako to on smatra (dakle, ne po "arapski", već po "muslimanski").

    Jedan treći prijatelj, musliman sa Komorskih otoka, ozbiljno me je pitao zašto, kao i on, ne oženim još jednu ženu. Okrenuo sam na šalu, da mi je i ova jedna - previše.

    Ono što posebno ne uspijevam razumjeti kod muslimana - Arapa, jesu ženidbe i udaje bliskih srodnika, koje, na sreću, postaju sve rjedje i u arapskim zemljama.

     Sve ovo navodim da bih kazao da kulturološke, običajne, tradicijske i druge razlike medju sljedbenicima islama, ni na koji način ne dovode u pitanje, niti to mogu - njegovu integrativnu i univerzalističku funkciju.

    Vratimo se malo u predislamsku prošlost i historiju Arapa, kojima je i na čijem je jeziku, prvima stigla, preko Muhammeda a.s. darovana Objava Allaha dž.š. - Kur'an.

    Kakav je odnos islama prema predislamskoj arapskoj prošlosti,tradiciji i kulturi?

     Prema Junesu Teufiku (Younis Tewfik)1) ,

"Le Coran a défini la société arabe antérieure à l'islam par le terme  a l  - J a h i l i y y a , ' ignorance', lequel fait référence autant au polythéisme qu'à l'existence d'us et coutumes que l' islam réprouve. Malgré cette qualification péjorative, la période d'avant la Révélation islamique est considérée par la majorité des historiens comme un moment artistiquement fécond dans la civilisation arabe et auquel on doit la création de nombre de cités qui vont devenir d'importants centres de culture et de commerce"

                                      Younis Tawfik - Islam -

                                       Edition Frabce Loisirs, Paris,

                                       1997. page 11.

"Kur'an je definirao arapsko društvo koje mu je prethodilo izrazom  d ž a h i l i j a - 'neznanje', koji se odnosi, kako na politeizam, tako i na postojanje običaja i navika koje islam osudjuje. Uprkos takvom pežorativnom odredjenju, period prije islamske Objave većina historičara smatra umjetnički plodnim momentom u arapskoj civilizaciji, kome se duguje nastanak mnoštva gradova, koji će postati značajni kulturni i trgovački centri."

                                          Junes Teufik - Islam -

                                       Izdanje France Loisirs, Pariz,

                                        1997. god. str. 11.

     Arapski narod je semitskog porijekla i svoje korijene vuče iz dvije etničke loze: Kahtan, koja je naseljavala južne i Adnan, koja je naseljavala sjeverne dijelove Arabije.

    Već u VIII stoljeću p.n.e. južni dio Arabijskog poluotoka poznaje više predislamskih kultura i država: mineenska, sabeenska i himiaritska.2)

    Sjeverni dio, pak, manje je razvijen i karakterizira ga nomadski život, sa razvijenijim karavanskim centrima i državicama, pod dominacijom susjednih carstava: Irak, pod zaštitom Persije i Sirija, persijska pokrajina koju je osvojio Aleksandar Veliki, zatim Rimljani i, na kraju, Bizant.

    Upravo medju ovim nomadskim plemenima razvio se arapski jezik, koji će usvojiti i Kurejši i putem koga će Muhammed a.s. primiti Objavu.

    Seobe naroda sa Arabijskog poluotoka počele su u IV stoljeću p.n.e. prema istočnoj obali Sredozemnog mora. Prvi su se pokrenuli Kananci, zatim, u III st. p.n.e. Akadeanci, prema Mesopotamiji, a zatim Amoreanci i Arameenci, prema području plodnog polumjeseca (Srednji i Bliski Istok - današnji Izrael, Palestina, Libanon, Cipar, Kuvajt).

    Početkom III st. obnavlja se sukob izmedju Bizantijskog i Persijskog carstva. Bizant podstiče Etiopiju, novu  kršćansku državu, na rat protiv Jevreja, podržanih od Persije - u Jemenu. Etiopljani otvaraju Arabiju prodoru kršćanstva, ali 57O. godine njihov pohod doživljava totalni fijasko, u blizini Mekke. Persijanci ponovo zauzimaju to područje.

    Većina Arapa žive u područjima pod persijskom kontrolom, ali ih veoma malo prihvata persijsku religiju - mazdeizam. Nearapske etničke skupine se, postupno, gotovo u potpunosti arabiziraju. Arapi sebe smatraju "Hanif", što na arapskom znači "onaj koji odbacuje mnogoboštvo", koji nije istinski prihvatio neku drugu religiju, ali vjeruje u abrahamsku (ibrahimovsku) ideju o jednoti Boga.

    Arapske zajednice utemeljene su na skupinama krvnog srodstva, čiji se svaki pripadnik naziva "banu" ("sin") - potomak loze čije ime nosi.

    Surovi uvjeti života učinili su da se kod njih razvije veoma rafinirana oralna kultura i tradicija, koja nije zahtijevala posebna materijalna sredstva kojima bi bila prenošena. Takva, predislamska oralna tradicija, snažno je potvrdjena dolaskom islama i postala je glavnom polugom njegovog širenja i stvaranja - islamske nacije.

     Nastavit će se.

   Poštovani bloggeri, dodajem malo aforizama, za ugodnije današnje popodne.

   -Nikome ne vjeruj na riječ. Ni na rečenicu, ako je "prosta".

    -Čuvaj se velikih riječi; u njima se često kriju sitne misli.

    -U svakoj làži ima zrno istine. Čak ako je i ovo laž?

    -Nikad ne reci - 'nikad' ; čak ni kad ...

    -Rad je stvorio čovjeka - nakon što je neki majmun izmislio rad.

    -Sanjao je da je budan. Probudio se da vidi da li sanja.

    -Ko radi - imao je sreće, ili vezu - da se zaposli.

    -Snaga volje čini čuda. Volja bez snage, samo je želja.

    -Bez muke, nema nauke. Naučnici su, sljedstveno tome - mučenici.

    -Čovjek koga žeže pustinjsko sunce, ne može reći da je sretan što nije Eskim.

    -Čak i kada je pao s konja na magarca, najvažnije mu je bilo da i dalje jaše.

    -Ko tebe kamenom, ti njega hljebom/kruhom; ako nemaš ništa drugo pri ruci i po mogućnosti - bajatim.

    -Pravo se uobrazio. Toliko se udebljao da se sav pretvorio u obraze.

    -Svaki lonac nadje poklopac - ako je pun. Onaj koji je prazan - malo teže.

    -Sit gladnom ne vjeruje. Kakva korist gladnom, sve da mu i povjeruje?

    -Najviše sluha za sebe imaju oni koji su gluhi na sve.

    -Vjerovali su u njegove sposobnosti, sve dok ih on nije i dokazao.

    -Je li starija kokoš ili jaje - treba pitati pijevca.

    -Ko prvi djevojci, ne znači da joj je on i prvi.

    - Ko ne vidi na orahu, pogotovo ne vidi - pod orahom.

    -I vuk sit i ovce - k'o ovce.

    -Nije bogat onaj ko ima dosta novca, već onaj kome novac ne treba.

     Ovu tendenciju (smjer,pravac) moglo bi se sažeto opisati kao populističko - ekskluzivističko tumačenje vjere u Bošnjaka - islama, kao jedinog autentičnog i isključivog činioca, koji im je osigurao biološki opstanak i time, sasvim prirodno i razumljivo, presudno profilirao njihov etnički, duhovni, kulturološki i tradicijski karakter; njihov nacionalni identitet.

     Slikovito se to može razumjeti iz fraze koja se često susreće: "Da nije bilo islama, danas više ne bi bilo Bošnjaka."

     Zagovarači ovakvog ekskluzivističkog pozicioniranja vjere u identiteskom habitusu Bošnjaka, uglavnom su muslimanski intelektualci iz područja islamske doktrine i dogmatike, u Bosni i Hercegovini.

     Osobito izvan konteksta intelektualnih rasprava, koristi se retorika prilagodjena jednostavnom pučkom govoru (populizam), sa akcentiranjem ključnih, tragičnih sekvenci bošnjače historije, koje su markirale kolektivnu memoriju. Dobar su primjer za to najnovija strahotna zbivanja i stradanja Bošnjaka, rijetko zabilježena u modernoj povijesti ljudske civilizacije.

     Involviranje takvih traumatičkih repera u svakidašnji diskurs, adresirano je, prvenstveno, onim slojevima bošnjačke populacije koji će ga najlakše i razumjeti,koji su uvijek, kroz historiju, podnosili najveće žrtve i stradanja. To su ruralni slojevi stanovništva, radništvo i omladina. Drugi razlog tome je , što su ti slojevi (izuzimajući školsku omladinu i studente), skromnog ili nikakvog obrazovanja, koji tradicionalno slijede isključivo vjerske autoritete, a sekularna misao ih je tek uzgredno dotakla, ili nije nikako.

    Što se tiče populacije koja se obrazuje, od najniže do akademske razine, to je spoznajno najotvorenija skupina; vokabular je prilagodjen njezinim misaonim dometima a vjersko - populistički poticaj se instalira kao rigidna konkurencija svjetovnom promišljanju zbilje.

     U intelektualnim bošnjačkim krugovima  islamske orijentacije  " en général" (uz sav oprez kod uopćavanja) vjersko - populistička odora mijenja aplikacije i ukrašava se doktrinarno - teološkim motivima suptilnije misaone niti i senzibilnosti. Sadržina ostaje ista : univerzalističkom konceptu islama imanentna je centralna i ekskluzivna uloga u uredjenju cjelokupnog života njegovih sljedbenika, te je sasvim prirodno da je tako i u slučaju identitetske prepoznatljivosti Bošnjaka.

     Medju bošnjačkim intelektualcima sekularnog svjetonazora, čak i onima sa vidljivim ateističkim otklonom, gotovo da ne postoje oni koji osporavaju izvanredno značajno mjesto religije u povijesnoj dimenziji bošnjačke nacionalne vertikale. Takvo nešto, naprosto, nije ni moguće, osim u slučajevima vulgarnog i agresivnog anti - teizma, a takvi i ne mogu uživati kredibilitet intelektualca, uprkos formalnim akademskim zvanjima i diplomama. Na ovom mjestu treba ukazati na razliku izmedju ateiste - čiji je izbor nevjerovanje u Boga i anti - teiste, koji je protivnik Bogu i božanskom.

     Iz izloženog, naslućuju se razlozi - zašto se medju Bošnjacima, takodje, vjerska oznaka - musliman,uz nacionalno ime Bošnjak, ne percipira kao redukcionističko podmetanje svjetovnom konceptu nacije. Činjenica je da islam ne poznaje pojam nacije, već, na postulatu  približavanja čovjeka  Bogu,u ispunjenje svoje vrhunaravske misije u svim domenima ljudskoga života, inkorporira i svjetovne forme i izražaje, nastale izvan i mimo njega samoga, dajući im božanski smisao i značenje.

      Tako i "Bošnjak musliman" , uprkos mogućnosti redukcionističke identitetske manipulacije, nije za njih,nikakvo "pečaćenje" obraza Bošnjaka, niti nosi negativnu konotaciju. Ako, čak, i jeste, nošenje takvog "pečata" - najveća je milost Allahova koja je mogla zadesiti Bošnjake i najjača je brana od svih udara na njihovo nacionalno biće, ljudski i nacionalni identitet. Zbog toga, njih mnogo ne zanimaju namjere onih koji bošnjački nacionalni identitet svode na religiju; čak im i imponira, jer se time i od protivnika priskrbljuje priznanje. Iz istih razloga, i u novijoj bošnjačkoj povijesti, "musliman" i "Musliman" , kao nacionalne identitetske oznake Bošnjaka, zatomljavaju aspiracije muslimanskih intelektualnih krugova u bivšoj Jugoslaviji, uz neporecivu činjenicu da se, bez velikih žrtava, nije više moglo ni dobiti, u opresivnim sistemima i režimima u kojima su živjeli. Postavlja se, pak, pitanje - je li im dato koliko su i očekivali? Jesu li se i zadovoljili zelenom bojom nacionalnog ruha?

     S druge strane, Muslimani - intelektualci komunističke profiliranosti, bili su indoktrinirani anacionalnim konceptom, uz časne izuzetke; ako su i pokušavali što na planu afirmacije bošnjačke nacije, poznato je kako je to završavalo.

     Nastavit će se.

    Prije već nastavim sa ovom temom, želim toplo da se zahvalim gospodinu pod blogger - skim imenom "photohamic" na njegovim komentarima. Veoma cijenim njegova razmišljanja, a podatke i izvore na koje me upućuje nastojat ću pribaviti, u iskrenoj želji da upotpunim vlastita saznanja.     Hvala!

     Unutar bošnjačke populacije uočavaju se dvije znakovite tendencije po pitanju bošnjačkog nacionalnog identiteta. I jedna i druga sadrže - manje ili više koherentne - podvarijante.

     Ne bi se moglo tvrditi da su u pitanju koncepcije, jer ni jedna ni druga nisu elaborirane u zaokruženu cjelinu, na čvrstim postulatima; nedostaje im doktrinarna konzistentnost.

     Uvjetno, mogli bismo ih označiti kao:

    1. Vjersko - populističku tendenciju i

    2. Sekularno - intelektualističku tendenciju.

     Prije nego ih pokušamo rasčlaniti i "objasniti" , korisno bi bilo podsjetiti se na neke, uglavnom općeprihvaćene, teorijske postavke o naciji. Nećemo se, naravno, upuštati u različite definicije nacije (ima ih, otprilike, koliko i autora), jer bi to bilo nesvrhovito.

     Ono oko čega se većina znanstvenika i teoretičara, najrazličitijih provenijencija, slažu, jeste da je nacija historijska pojava i da je, kao takva, prolazna.

     Iako se sam pojam koristi mnogo ranije, nacija u modernom smislu rezultat je gradjanskih revolucija. Stoga je, u znanstvenom smislu, karikaturalno, pozivati se na nacionalnu svijest, malte ne, još u doba pećinskog čovjeka.

     Zajednica ekonomskog i političkog života, zajednički jezik, kompaktan teritorij, zajednička (ili identična) etnička pripadnost, vjera, kultura i tradicija - osnovne su niti koje premrežavaju identitetsku strukturu jedne nacije. Treba ih, naravno, promatrati svaku za sebe i u medjusobnim interakcijama, kako se ne bi zapalo u simplifikacije.

     Svako objektivno promišljanje odvest će do zaključka da se bošnjački nacionalni identitet - ni manje, ni više od bilo kog drugog - gradio i razgradjivao, izgarao i nicao iz pepela, posrtao i ustajao pod udarima historijskih prilika (i još više neprilika), te da je on danas nepobitna činjenica ; historijski fakat.

     Još će, zadugo, biti onih koji taj fakat neće moći duhovno ni intelektualno probaviti, ali , historija je bezosjećajna za one koji zaostaju za njezinim korakom i nisu u stanju da ga sustignu. Njezinu narav, Bošnjaci su upoznali kao malo koji drugi narod (nacija).

     Dva su osnovna "argumenta" onih koji Bošnjake i dalje vide (i dugo će ih "gledati"), samo kao islamizirane etničke Srbe ili Hrvate, a jezik kojim govore, srpskim, odnosno hrvatskim jezikom. Time se želi kompromitirati dvije ključne pretpostavke nacionalnog identiteta, o kojima smo prethodno govorili i reducirati ga samo na religiju ("muslimani"), sa predvidivim i ciljanim konsekvencama do kojih takva manipulacija može dovesti, na prostorima i u vremenu u kome žive Bošnjaci.

     Dozvolite mi, ponovo, jedno odstupanje od glavne niti teme, jer mi se čini ilustrativnim.

     U jednoj robnoj kući, upoznao sam njezinu direktoricu, srednjovječnu, simpatičnu ženu, Srpkinju i po ocu i po majci, rodjenu u Francuskoj. Dijalog je tekao, otprilike ovako:

      - " Izvinite, vaš akcenat....nekako mi se čini prepoznatljivim ... " ?

      - "Ja sam Bošnjak, iz Hercegovine, iz Mostara, a u Francuskoj sam od...." 

      - "E baš je lepo čuti srpsku reč i podeliti je sa nekim."

      -"Ako to mislite dok vi govorite , a ja vas slušam - u pravu ste; lijepo je čuti srpsku riječ, jer je i srpski jezik lijep. Ali, ako to mislite dok ja govorim, a vi me slušate, onda vi slušate bosanski jezik, a i on je lijep."

      -"Ali, gospodine, vaš "bosanski" ja savršeno razumem, kao što i vi, vidim, razumete srpski. Recite nešto na "bosanskom", a da vas ja ne razumem, uključujući i 'orentalizme' !!? Vaš "bosanski" je - srpski jezik."

      -"Ne sumnjam u to da ćete razumjeti gospodjo, ali nije problem u tome. Lako ću se složiti s vama da je u pitanju jedam, zajednički - iako sam ja skloniji mišljenju o dva veoma slična jezika. Ako vi polažete historijsko pravo da ga zovete srpskim - što vam niko ne može osporiti, niti osporava - zašto ja ne bih imao isto pravo da ga zovem bosanskim. Svi moji preci, oduvijek su govorili tim jezikom - nisu se radjali nijemi, niti su došli sa druge planete, pa ih onda Srbi naučili srpski. Problem je u tome što su samo u rijetkim historijskim prilikama "smjeli" da ga zovu bosanskim. Problem nije u sadržini, niti je, primarno, lingvističke, već pravno - političke naravi."

      Razgovor je nastavljen o drugim temama i na francuskom jeziku.

     Ovom "pričom" želio sam ukazati na neodrživost teze da Bošnjaci govore srpskim ili hrvatskim jezikom. Onima koji pitaju - pa zašto Indijci,kojima je engleski dugo bio administrativni jezik, taj jezik nisu zvali "indijskim" ili zašto Alžirci, u vrijeme kolonijalne uprave nisu francuski jezik zvali "alžirskim" (a ima i takvih kvazilingvista), odgovor gotovo ne treba ni davati, niti povlačiti paralelu sa bosanskim. Bošnjaci nikada nisu govorili neki drugi jezik, pa onda naučili srpski ili hrvatski i na koncu ga - bezobrazno posvojili i prozvali bosanskim. Jednostavno im je osporavano pravo da ga zovu onako kako su ga oni osjećali i doživljavali.

      Vratimo se glavnoj niti ove teme.

      Šta je suština vjersko - populističke tendencije u shvatanju bošnjačkog nacionalnog identiteta medju Bošnjacima; ko su joj protagonisti i kakve reperkusije ona proizvodi?

       Ovim pitanjem bavit ćemo se u sljedećem nastavku. Hvala na pažnji.